Isidora Duncan

Sjedila sam sa svojim društvom za šankom, družili se. Nisam obraćala pažnju na Sergeja i njegovu ekipicu, nije me zanimalo. Dok sam slušala drugaricu kako priča neke dogodovštine, osjetila sam ruke na svojim ramenima. Okenula sam se, bio je to on. Bila sam iznenađena jer mi je prišao u kafiću punom ljudi. Dok je meni prosipao priču da niko ništa ne smije da zna. Možda je razlog tome bio alkohol, koji se osjećao na kilometar. Pitao me, kako sam.. šta radim.. isl.. (ništa pametno). Malo smo popričali, ja sam glumila nezainteresovanost , dok mi je srce lupalo sto na sat. Zatim sam se ponovo priključila razgovoru, a on svom stolu. Smijali smo se, glupirali, a onda me je drugarica šokirao pogledala i cimnula glavom da se okenem u njegovom pravcu. Instiktivno sam okrenula glavu i imala sam šta i da vidim. Ona, moja nastavnica engleskog ,se strastveno ljubui sa njim. Nisam mogla da vjerujem, bili su prijatelji od malih nogu, njen brat mu je najbolji prijatelj. Bol u mojim grudima je bio nezamisliv, oči su mi se momentalno napunile suzama, ali ja sam ja, pa sam sve to pritisnula i zadržala u sebi. Noć sam provela plačući na ramenu svoje najbolje drugarice. Sreća, pa sam imala nju. Koja je uvijek tu za mene, i kad plačem od smijeha, a i kad plačem, zbog slomljenog srca. Nažalost, priča se tu ne završava....( a možda i jeste baš tad završena, samo ja ne želim da priznam)