Kako može biti kraj, kad nikad nije ni počelo?
Uživala sam narednih dana, mislila sam da sam dobila sve što sam htjela. Zaljubljena sam i srećna. Imala sam sve! A tu spada i višak samopouzdanja. Sergej je bio neispunjena želja mnogih djevojaka, a bio je moj. Bar sam ja tako mislila. Na našem sledećem "druženju", koje se odvijalo na "otvorenom". Bilo ko je mogao vidjeti, da nas dvoje stojimo zagrljeni i zaljubljeni. Mene nije bilo briga, mislila sam da nije ni njemu. Zato sam mu rekla: "Reci mi sad, da ili ne. Ja ne želim da se skrivam!?". Naravno, to sam rekla jer sam bila ubjeđena da će da izabere mene, jer nisam tad znala šta sve on može da izgubi. Bila sam dijete. Zbog toga se kajem i danas. On je stajao, šokiran, samo je gledao u mene. Par minuta nije ništa progovarao, a onda je rekao: "Žao mi je, ali onda je NE!". Oh, kako sam ja tek bila šokirana i ljuta. Rekla sam dobro, laku noć i otišla. Zadnje njegove riječi su bile: "Da li je to sve, zar ništa više nećeš reći?" Moj odgovor je bio najgluplji moguć, bio je ne. Nisam znala da sam tad trebala da se borim za sebe, za nas. Narednih par dana, očekivala sam poruku ili poziv, samo da mi kaže da ne može bez mene. To se nikad nije desilo. Bila sam previše ponosna i bijesna, i odustala sam. Nisam mu se javljala, nisam pisala, nisam više išla na glumu. Izbjegavala sam ga, i to mi je dobro išlo. Tuge u mom srcu nije bilo, samo bijes i šok. Sve dok jedne večeri nisam došla u jedan kafić sa društvom (dva i pol mjeseca poslije) i tu sam ga ugledala u društvu dvije prijateljice. Jedna, je bila moja bivša razrednica, a druga, moja bivša nastavnica engleskog i inače sestra njegovog najboljeg prijatelja....