Isidora Duncan

Šta je to matematika? Dijete će reći:"Matematika je sabiranje brojeva.", pubertetlija će reći: "Matematika je najgluplji predmet što postoji, šta će meni sinus i kosinus.", a student matematike će reći:"Matematika je svuda oko nas, ona... bla bla" - tako nešto ste očekivali, ali ne, student matematike će vam reći:"Matematika je divna, dok ne upišete taj fakultet." Zašto?

Vrlo jednostavan odgovor je ZATO. Ali potrudiću se da objasnim. Upišete fakultet, oduvate na prijemnom, dođete puni želje za znanjem,a onda upoznate asistente. Gomila iskompleksianih ljudi, koji nisu zadovoljni sopstvenim životima. Više od polovine tih asistenata je bez burme na ruci, što je meni sasvim razumljivo. U svima vama vide prijetnju, jer bi baš Vi mogli da budete taj dobar student koji će imati mogućnost da postane asistent ili profesor. Konsultacije na mom fakultetu ne postoje. Naravno, ima par izuzetaka, ali te kosultacije se svedu na slijedeće: "Aaa, pa kolega, ne mogu ja da Vam radim zadatak, morate sami."
Profesori su divni, ali ne možete do njih doći dok ne prođete kraj asistenata. Voljela bih da neko vidi ovaj članak i da ga objavi u noviine i da napokon ljudi znaju zašto je taj FAKULTET toliko težak. 
Da vas utješim za kraj, može se završiti, samo morate imati debele živce(novčanik). <3

 

Živim u malom gradu, u kom svako svakog zna. Znate ono:"A to je praunuk od pokojne babe Živke, što je bila žena pokojnom Radi, što joj sin radi tamo, a ćerka se rastala dva puta već i ima jedno vanbračno dijete isl... "

Ja sam kao i svi drugi zanimljiva tema, svi žele biti upućeni u moj ljubavni život. S kim je Isidora? Da li je još uvijek sa onim mali što je volio malo više popiti ili je sad sa nekim drugim? Zamislite sad ovo. Ja sam sa momkom 3 godine mlađim od sebe. Ja imam 20 on 17. :O 
Ono što me u svemu tome boli, je činjenica da narod voli da priča svašta samo da bi povrijedio nekog ili uništio nekome njegovu sreću. Niko nije rekao:"Jao, vidi ih kako su nasmijani i kako se dobro slažu." Već samo spominju kako sam ja "NISKO PALA"

To što neko ima 17 godine, ne znači da je dijete. On je mnogo zreliji, nego mnogi momci koje ja poznaje, a koji su stariji od njega, a druga stvar, ŠTA TEBE BRIGA!!!!
MOJ ŽIVOT, MOJA STVAR!     .l.

Prije dvije godine, sveštenik mi je na sahrani ... rekao: "Draga moja, pitaš se, kako i zašto se to desilo tako iznenada. Vjeruj meni, znakovi su tu, samo ih mi ne primjećujemo. Zamisli, kako bi svijet izgledao kad bi svi znali prepoznati znakove koji su nam namjenjeni. Kad bi mogli svi da izbjegnu predstojeću smrt ili slomljeno srce ili loš brak ili izgubljeno povjerenje...Kakvi ljudi bi mi danas bili?" 
Još uvijek često razmišljam o tome. Jedno vrijeme sam se trudila da obraćam pažnju na sve oko sebe. Moram da priznam, dešavale su se neke vrlo čarobne stvari, a opet možda je sve to u mojoj glavi. Mogu sad da izađem iz stana, prošetam ulicom, ugledam lika što nosi majicu Riblje Čorbe i kažem sebi:"To je znak, ja moram da idem na njihov koncert sledeće sedmice." Svako može taj "znak" da protumači na svoj način. 
Stavite u sobu jednog pesimistu i optimistu i postavite im obična pitanja. Zašto je trava zelena? Zašto muškarac voli ženu? ... Odgovori će se uveliko razlikovati... 
Moje pitanje Vama jeste:"Da li vjerujete da mi sami krojimo svoju sudbinu u potpunosti, ili smo mi samo glumci, koji čitaju davno napisan tekst?" 

Često se zapitam, šta je ono što me pokreće. Šta me to gura napred,a ponekad čak i nazad u prošlost? To je muzika. 

Kakav bi to svijet bio da ne postoji muzika? Bio bi mračan, tužan i pun nezadovoljnih i nesretnih ljudi. Sjetite se sada jednog momenta kad ste pjevali, plesali ili samo slušali muziku i tako otplovili u neku drugu dimenziju. Ja sviram violinu i klavir, to je ono što sam ja. To je moja duša, tim jezikom ja pričam.
Izlazim u grad, u diskoteke gdje i moji prijatelji, ali ja kad izađem ja plešem. Ja slušam tu muziku, ne obraćam pažnju ni na šta drugo, moje noge se kreću, moje tijelo prati ritam muzike, ja letim. 
Mnogi će pomisliti:"Muzika je ta koja me i rasplače." Istina, rasplakala je i mene mnogo puta, ali to je čovjek, on mora da plače. Nije prirodno držati svoje suze i svoja osjećanja sakrivene, suze nam pomažu da nastavimo dalje. Svaka rijeka će jednom da presuši. 
Ne znam da li ste gledali film "High Strung", ja sam oduševljena muzikom. Moj savjet, ako želite da pobjegnete negdje, u neki drugi svijet ili samo da uživate u muzici onda ukucajte ovaj link: https://www.youtube.com/watch?v=7rMxbZP6SyU 

Odlučila sam da odustanem. Mnogi će reći da sam kukavica, neće moći da shvate zašto. Ja sam uvijek vjerovala da su osobe, koje odustaju, slabići i u većini slučajeva glupi ljudi. Ja, bar mi tako drugi kažu, nisam glupa, a definitivno nisam slabić. izborila sam se sa mnogo čim u životu. Odustati,to je nekad najbolje rješenje. 

Ja ne volim svoj fakultet. Ne uživam u onome što radim. Ne dajem sve od sebe, nisam najbolja već sam prosjek. Razlog tome je moja nezainteresovanost. Kad nešto ne volimo, ne možemo u tome biti vrlo dobri. Moj problem je bio što nisam znala šta volim, a ne znam ni sad. Odlučila sam da sebi dam vrijeme da razmislim, prvi put ću priuštiti svom mozgu i duši da se odmore i usklade. 
Mnogi će se razočarati, to znam. Ali nije me više briga. Želim da mislim na sebe, na svoje zdravlje i svoju sreću. Odlazim negdje sama, ako je moguće negdje na more, idem da radim i da se snalazim sama. Odlazim u novu pustolovinu. Fakultet uvijek mogu da upišem i da ga završim. Matematika jeste teška, ali nije nemoguća. 

Sinoć sam gledala film "The help" - Pomoć. Ako ste gledali i vi, znate o čemu se radi. Ja ne znam za vas, ali ja sam plakala kao malo dijete. Priča je vezana za period kad su crnci još uvijek bili "robovi". Žene su bile dadilje, pomoćnice u kuhinji, a muškarci su se bavili zanatima. Film me natjerao da poslije satima surfam po internetu tražeći informacije o njihovim životima. Naišla sam na mnoge strahote i ne mogu da se ne zapitam: "Kako čovjek može da povrijedi drugog čovjeka samo zato što nisu iste boje kože.". Ali nažalost rasizma još uvijek ima. Danas nije problem samo boja kože već i ono što nosiš, te miris parfema, te marke vaših patika, vaša frizura, vaš telefon.... Sve je to rasizam. Otkud nekom pravo da podcjenjuje ljude, samo zato što ne izgledaju kao lutke sa naslovne strane? 

Pročitala sam jako zanimljiv monolog jednog crnaca u kom on govori o rasizmu. On kaže ( ne mogu da se sjetim tačno svake riječi) : "Rasizam će da postoji dok god bijela boja predstavlja dobrotu, nevinost i čistotu, a crna boja smrt, ružnoću i tugu. Rasizam će da postoji dok god se na vjenčanjnu nosi bijela haljina, a na sahrani crna. Ali mene neće biti briga sve dok ja svoju crnu guzicu brišem bijelim papirom." 

Upravo slušam pobjedničku pjesmu EVROVIZIJE, jer sam naišla na članak o toj pjesmi i politici. Pročitah ga do kraja. Članak kaže da se politika umješala i u EVROVIZIJU. Ups, ali mislim da se to desilo mnogo pije ove pobjede. Zar nije bila politika sama pobjeda Končite. Ali opet ne mogu da kažem da ovo nisu dve izuzetno dobre pjesme. Nalazim se u dilemi. DA li je ova pobjeda stvar politike ili je to zaista bilo najbolje izvođenje? 
Ah, politiko, ideš mi na živce. Gdje god se okrenem tebe srećem, ti si neprijatelj svakog čovjeka, a svi znamo da neprijatelje treba držati blizu. Bar su nas tako učili. Poželim pobjeći od tebe, ali gdje da odem, a da te ne sretnem? Da li postoji takvo mjesto? 
Umorila si me politiko, a još sam dijete. Pusti me da slušam i gledam šta želim, ne nameći mi ljude,stranke i dešavanja koja ne želim. 
Jamala, ne želim da znam o čemu si pjevala, ne želim da mislim o tome dok slušam tvoju pjesmu. Divna si pjevačica, dobar izvođač i tvoja pjesma u meni budi emocije. 

Prvi put u životu, imala sam priliku da slušam Nika Vujičića. Kupila sam kartu jer moja prijateljica nije imala s kim da ide, pa sam se smilovala. Čula sam za njega, znala sam ko je on. Ali mislila sam,da ne mogu na mene da utiču riječi nekog stranca. Nikad do sada i nisu. Sjedila sam 10ak metara udaljena od bine, i slušala. To su bile sve rečenice koje sam ja već čula mnogo put. Stvari koje i sama znam. Znam da ne radim nešto kako treba, znam da ne smijem da odustajem lako... isl.. 
Ali nije bila stvar u tome šta je rečeno, čak ni ti na koji način je to rečeno, već ko te riječi izgovara. To je činjenica koja je mene prodrmala.Jer:"Ko sam ja, da mislim da sam nesrećna i baksuz i razočarenje i neuspjeh, da mislim da ne mogu!" Jer ako taj,naizgled,mali čovjek može da postigne tako mnogo, onda mogu i ja. Zato hvala ti Nik,hvala ti od srca. Ti si jedan odnajvećih ljudi koje znam! 

Sjećam se svog ulaska u pubertet, imala sam možda 12ak godina. Bila sam uvijek nervozna, nove bubuljice su nicale svakog sata, galamila sam po kući, bila sam anoreksicna, narasla sam 10ak cm za manje od godinu. Bila sam kao štapić. Naravno već sa nekih 15 godina, morala sam da slušam jedan od mnogih maminih govora. Ovaj je bio o seksu. Rekla mi je sve o zaštiti, o samom odnosu, i kako je bolje da se u te vode ne ulazi jako mlad. Ali nikad mi niko nije rekao: "Moraš da se čuvaš do braka!". Ja sam uvijek mislila da je to moralo tako da bude u prošlosti, takvi su bili običaji isl...
Upoznala sam jednu divnu djevojku na faxu, družimo se već mjesecima. Prije par dana, došli smo na temu: seks. Ja sam otvoreno pričala o tome, imala sam 18 i po godina kad sam prvi put spavala sa momkom, bilo je .... isl. 
Onda sam čekala da ona kaže svoja iskustva, međutim doživjela sam šok. Rekla mi je: "Ja se nikad nisam ni poljubila, ja čekam onog pravog, čekam brak." Ja nisam mogla da vjerujem. Nije stvar u tome da sam pomislila, kako je ona staromodna ili nešto tako, već KAKO MOŽEŠ? 
Kako možeš da riskiraš da čitav život  budeš sa čovjekom koji možda uopšte nije dobar u tim stvarim, a druga stvar čak i da je najbolji, kako ćeš ti to da znaš, kad nemaš s čim da uporediš. 
Ne mogu, a da se ne zapitam: "Da li, bez obzira na svu tehnologiju i sav uticaj medija,koji više ništa ne cenzurišu, pojedini još uvijek mogu da zadrže požudu i radoznalost u sebi i čekaju na brak?" Izgleda da žene mogu. A muškarci? 

Danima razmišljam, koji je posao idealan za mene? Nastavnica matematike - puno slobodnog vremena, puno djece, mnogo stresa, mala plata, kratko radno vrijeme...
Radnica u nekoj banci - dosta dobra plata, solidno radno vrijeme, dosta stresa i nervoze, šef koji svakodnevno zvoca...
Konobarica- jako zanimljiv posao za mladu osobu ako se radi o nekom "boljem" kafiću, mnogo zabave i druženje, slaba plata ali može biti dobar bakšiš, malo slobodnog vremena ...
Asistent na faxu - mnogo učenja, konstantno vježbanje i konstantan rad, dosta slobodnog vremena, mala plata, mnogo bačenih živaca...
A onda mi je sinula ideja: STJUARDESA - mogu da putujem bilo gdje, solidna plata,malo slobodnog vremena ali pruža mnoge opcije. Mogu da putujem, da obilazim gradove, o kojima sanjam od malih nogu. Mogu da upoznam ljude širom svijeta, njihove kulture, jezike i običaje. Naravno, ne bih željela da radim to čitav život, ali neke 3-5godina. Zašto da ne?
Mnogi su mi rekli:"Ženoo, zar ti studiraš matematiku da bi bila stjuardesa?" isl. Ne, naravno da ne, studiram matematiku jer želim imati neku sigurnost. Ali definitivno ne želim da se bavim matematikom čitav život, ooo ne, to bi bio za mene tmuran, sumoran i dosadan život. Život brojeva, teorema i aksioma. Ako neko zna nešto o poslu stjuardese, molim Vas da mi napišete u komentar. Hvala  

Svi težimo ka sreći. Svi smatramo za najveći uspjeh biti srećan i učiniti nekog drugog srećnim, što je još bitnije. Ali da bih usrećili nekog, prvo mi moramo biti srećni i zadovoljni sami sobom. Danas, ja sam srećna. Možda sutra neću biti, bar neću toga biti svjesna. Možda će profesor da me nanervira, ili neko od kolega. Ili će biti neka svađa sa prijateljima, ali sve je to normalno, jer mora da se održi neka ravnoteža. Da bih bio srećan, moraš prvo da upoznaš nesreću. Da bih vidio svjetlo, moraš prvo da upoznaš mrak. Da bi bio lijep, moraš prvo da se našminkaš 
Mnogo stvari čovjek mora da prođe u životu, kako bi znao da cijeni ono što ima. Porodicu, prijatelje, kućnog ljubimca, lijepo vrijeme, pozdrav prolaznika, poziv komšije na čaj, nasmijanog prodavaoca, dječiji smijeh u parku, i najbitnije, priliku da prživi još jedan dan.

Srećem svakog dana istog beskućnika na putu na fax, i ponekad mu nešto i dam, koliko mogu, ali srce me zaboli što ne mogu zaista da mu pomognem. Ali nadam se, da će neko drugi da to učini umjesto mene. Ja znam da ja mogu da pomognem prijateljici da prevaziđe jedan od težih perioda u životu, mogu da budem rame za plakanje, mogu svog brata spojiti sa jednom divnom curom, mogu da nazovem svoju mamu i baku, javim im da sam dobro i obradujem ih pozivom i slikom ili snimkom. To su neke stvari koje ja mogu da uradim, jednog dana, nadam se da ću moći i mnogo više.  

Ako se ne varam, to pitanje mi je postavljeno. Živim gdje i ti, možda ne u istoj državi i istom gradu,ali na istoj planeti. Živim u zemlji u kojoj se bolesni liječe sms porukama, u svijetu gdje sam saznala za gubitak najbližih, u svijetu gdje vlada nepravda (politika). Ali, nisam o tome pisala u svom zadnjem članku. Pokušala sam da zanemarim sve loše i da gledam kako bi moja budućnost izgledala ako gledam kroz neke roze naočale. To je ono što nisi shvatila. 
Znam ja vrlo dobro šta je život na BALKANU, ne mogu reći da znam za ostale zemlje, kad nije isto, nije čak ni slično. 
Moja poenta je bila, da li po današnjem režimu "kako treba da se živi" da li dobijam nešto dobro? Ili dobijam, samo rad, patnju, čišćenje, pranje, spremanje... 
Da li, čak i ako svi život živimo uz roze naočale, da li je to i dalje, očaj? 

Ako sve bude po planu, završiću fax sa 21 godinom. Počeću odmah da radim, nakon možda dva-tri mjeseca. ( jer je lako dobiti posao sa mojim faxom, a imam i puno prijatelja koji su spremni pomoći ) I sad sjedim i razmišljam, sa 21 godinom ću početi da radim i da zarađujem pare. Život će postati, radi dok ne dobiješ slobodno, skupljaj pare da bih mogao da odeš negdje za vrijeme godišnjeg. Hmmm... 
Meni je samo 19g. ja ne želim da već za dvije godine razmišljam o poslu, šefu, računima, stanu i budućem mužu. :O 
Želim da uživam malo u životu prije toga svega, želim da putujem, želim da se provodim, želim da imam godinu dana bez ikakvih obaveza, bez fakulteta, bez nekog teškog kancelarijskog posla ( mogla bih raditi kao konobarica negdje na moru). Ali, postavlja se pitanje:"Od čega da živim tih godinu dana, ako ne budem radila ili budem radila nešto što ne može da mi poplaća sve račune." Zar je to život? Zar trebam tako da ga provedem, i ne samo ja. Svi!
Zar živim, da bih se školovala 17-20 godina i onda radila 40 godina i onda kao stara baka odem u penziju, koja iznosi nekih 100E i crknem od gladi. 
Ne želim takav život, ko lud bi htio tako da ga proživi? 
Šta onda da radim? Kako da promjenim svoju budućnost? 

Obožavam ovaj osjećaj. Dopisujem se sa svojim drugom, i on mi priča o djevojci kojoj će dati priliku. Koju će pokušati da zavoli. :O Mrzim te priče:"Ja ne mogu da se zaljubim! Ja sam bezosjećajan! Ja sam EMOTIVNO NEDOSTUPAN!". Gluposti. Istina je, da se oni zaljube u cure koje ili njih ne vole ili ispadnu totalan promašaj, pa onda kažu:"Nisam ni bio zaljubljen". Očajno. 
Ali, radujem se zbog njega, možda je ona ta, koja će da ga zavoli i da mu pruži ono što druge nisu, ono što ja nisam. Da, sviđa mi se. Mislila sam da bih mogla biti sa njim, istog smo karaktera, jednako tvrdoglavi i sličnih stavova. Ima dobar smisao za humor, oboje obožavamo sarkazam. Ali zaboravila sam jednu stvar, mi se ne volimo na taj način. Ja sam mislila ,da bih ja možda mogla da ga zavolim na taj način, ali da li bi on mogao? NE! 
Ne stidim se činjenice da sam na neki način, odbijena. To mi je prvi put u životu, i treba da mi se desi. Svima se desilo, mora i meni. Okej, život ide dalje. 
Idem da tražim sledeću metu :D 

Često se ovih zadnjih dana, mjeseci i godina, priča o tome kako će nove generacije (1985-2010) da donesu bolje dane. Ali postoji jedan problem, postoji nešto što moja majka ne zna, što svi Vi koji tako mislite, ne znate. Mi mladi, nismo učeni da volimo svoju državu Bosnu ili Srbiju, nije ni bitno ko gdje živi. Nismo učeni od strane roditelja jer oni nisu osjećali pripadnost toj državi već bivšoj Jugi, iako je više nije bilo. Nisu nas učili u školi, nikog nije bilo briga. Nisu nas učili da volimo i poštujemo druge nacije već su nas učili o ratovima, ustancima i međusobnoj mržnji koja je postojala. Učili su nas da niko sem "nas" nije dobar. Samo smo mi Srbi dobri, samo smo mi Hrvati dobri, samo smo mi Bošnjaci dobri.... i tako u nedogled... 
Šta mislite šta će se roditi iz takve škole. Da ćemo mi naučiti da volimo i poštujemo druge i da mislimo na dobrobit svih ili samo na sopstvenu. Naravno da znate odgovor. Ja se ne osjećam kao pripadnik ni svoje države ni svoje nacije, nikad nisam osjetila pripadnost bilo kome ili čemu sem naravno svojoj porodici. To je greška vaše generacije. Uzadate se u nas, a niste nas ničemu naučili. Srećom, pa postoje ljudi koji uspijevaju da razmišljaju van granica, da čitaju knjige i sami stvaraju svoje mišljenje i svoj stav. Ali takvih je jako malo, i takvi najčešće shvate koliko je puno truda potrebno da bi se ovdje malo šta promijenilo.
A ova većina, koja mrzi, ne poštuje i ne voli će da vlada svijetom i da kao i Vi širi svoje "znanje" na naredne generacije. 
Ja nisam jedina, nažalost, koja osjeća nepripadnost. Ima nas jakoo mnogo, ima nas previše. A krivac za to ste VI!