Isidora Duncan

Svi težimo ka sreći. Svi smatramo za najveći uspjeh biti srećan i učiniti nekog drugog srećnim, što je još bitnije. Ali da bih usrećili nekog, prvo mi moramo biti srećni i zadovoljni sami sobom. Danas, ja sam srećna. Možda sutra neću biti, bar neću toga biti svjesna. Možda će profesor da me nanervira, ili neko od kolega. Ili će biti neka svađa sa prijateljima, ali sve je to normalno, jer mora da se održi neka ravnoteža. Da bih bio srećan, moraš prvo da upoznaš nesreću. Da bih vidio svjetlo, moraš prvo da upoznaš mrak. Da bi bio lijep, moraš prvo da se našminkaš 
Mnogo stvari čovjek mora da prođe u životu, kako bi znao da cijeni ono što ima. Porodicu, prijatelje, kućnog ljubimca, lijepo vrijeme, pozdrav prolaznika, poziv komšije na čaj, nasmijanog prodavaoca, dječiji smijeh u parku, i najbitnije, priliku da prživi još jedan dan.

Srećem svakog dana istog beskućnika na putu na fax, i ponekad mu nešto i dam, koliko mogu, ali srce me zaboli što ne mogu zaista da mu pomognem. Ali nadam se, da će neko drugi da to učini umjesto mene. Ja znam da ja mogu da pomognem prijateljici da prevaziđe jedan od težih perioda u životu, mogu da budem rame za plakanje, mogu svog brata spojiti sa jednom divnom curom, mogu da nazovem svoju mamu i baku, javim im da sam dobro i obradujem ih pozivom i slikom ili snimkom. To su neke stvari koje ja mogu da uradim, jednog dana, nadam se da ću moći i mnogo više.  

Ako se ne varam, to pitanje mi je postavljeno. Živim gdje i ti, možda ne u istoj državi i istom gradu,ali na istoj planeti. Živim u zemlji u kojoj se bolesni liječe sms porukama, u svijetu gdje sam saznala za gubitak najbližih, u svijetu gdje vlada nepravda (politika). Ali, nisam o tome pisala u svom zadnjem članku. Pokušala sam da zanemarim sve loše i da gledam kako bi moja budućnost izgledala ako gledam kroz neke roze naočale. To je ono što nisi shvatila. 
Znam ja vrlo dobro šta je život na BALKANU, ne mogu reći da znam za ostale zemlje, kad nije isto, nije čak ni slično. 
Moja poenta je bila, da li po današnjem režimu "kako treba da se živi" da li dobijam nešto dobro? Ili dobijam, samo rad, patnju, čišćenje, pranje, spremanje... 
Da li, čak i ako svi život živimo uz roze naočale, da li je to i dalje, očaj? 

Ako sve bude po planu, završiću fax sa 21 godinom. Počeću odmah da radim, nakon možda dva-tri mjeseca. ( jer je lako dobiti posao sa mojim faxom, a imam i puno prijatelja koji su spremni pomoći ) I sad sjedim i razmišljam, sa 21 godinom ću početi da radim i da zarađujem pare. Život će postati, radi dok ne dobiješ slobodno, skupljaj pare da bih mogao da odeš negdje za vrijeme godišnjeg. Hmmm... 
Meni je samo 19g. ja ne želim da već za dvije godine razmišljam o poslu, šefu, računima, stanu i budućem mužu. :O 
Želim da uživam malo u životu prije toga svega, želim da putujem, želim da se provodim, želim da imam godinu dana bez ikakvih obaveza, bez fakulteta, bez nekog teškog kancelarijskog posla ( mogla bih raditi kao konobarica negdje na moru). Ali, postavlja se pitanje:"Od čega da živim tih godinu dana, ako ne budem radila ili budem radila nešto što ne može da mi poplaća sve račune." Zar je to život? Zar trebam tako da ga provedem, i ne samo ja. Svi!
Zar živim, da bih se školovala 17-20 godina i onda radila 40 godina i onda kao stara baka odem u penziju, koja iznosi nekih 100E i crknem od gladi. 
Ne želim takav život, ko lud bi htio tako da ga proživi? 
Šta onda da radim? Kako da promjenim svoju budućnost? 

Obožavam ovaj osjećaj. Dopisujem se sa svojim drugom, i on mi priča o djevojci kojoj će dati priliku. Koju će pokušati da zavoli. :O Mrzim te priče:"Ja ne mogu da se zaljubim! Ja sam bezosjećajan! Ja sam EMOTIVNO NEDOSTUPAN!". Gluposti. Istina je, da se oni zaljube u cure koje ili njih ne vole ili ispadnu totalan promašaj, pa onda kažu:"Nisam ni bio zaljubljen". Očajno. 
Ali, radujem se zbog njega, možda je ona ta, koja će da ga zavoli i da mu pruži ono što druge nisu, ono što ja nisam. Da, sviđa mi se. Mislila sam da bih mogla biti sa njim, istog smo karaktera, jednako tvrdoglavi i sličnih stavova. Ima dobar smisao za humor, oboje obožavamo sarkazam. Ali zaboravila sam jednu stvar, mi se ne volimo na taj način. Ja sam mislila ,da bih ja možda mogla da ga zavolim na taj način, ali da li bi on mogao? NE! 
Ne stidim se činjenice da sam na neki način, odbijena. To mi je prvi put u životu, i treba da mi se desi. Svima se desilo, mora i meni. Okej, život ide dalje. 
Idem da tražim sledeću metu :D 

Često se ovih zadnjih dana, mjeseci i godina, priča o tome kako će nove generacije (1985-2010) da donesu bolje dane. Ali postoji jedan problem, postoji nešto što moja majka ne zna, što svi Vi koji tako mislite, ne znate. Mi mladi, nismo učeni da volimo svoju državu Bosnu ili Srbiju, nije ni bitno ko gdje živi. Nismo učeni od strane roditelja jer oni nisu osjećali pripadnost toj državi već bivšoj Jugi, iako je više nije bilo. Nisu nas učili u školi, nikog nije bilo briga. Nisu nas učili da volimo i poštujemo druge nacije već su nas učili o ratovima, ustancima i međusobnoj mržnji koja je postojala. Učili su nas da niko sem "nas" nije dobar. Samo smo mi Srbi dobri, samo smo mi Hrvati dobri, samo smo mi Bošnjaci dobri.... i tako u nedogled... 
Šta mislite šta će se roditi iz takve škole. Da ćemo mi naučiti da volimo i poštujemo druge i da mislimo na dobrobit svih ili samo na sopstvenu. Naravno da znate odgovor. Ja se ne osjećam kao pripadnik ni svoje države ni svoje nacije, nikad nisam osjetila pripadnost bilo kome ili čemu sem naravno svojoj porodici. To je greška vaše generacije. Uzadate se u nas, a niste nas ničemu naučili. Srećom, pa postoje ljudi koji uspijevaju da razmišljaju van granica, da čitaju knjige i sami stvaraju svoje mišljenje i svoj stav. Ali takvih je jako malo, i takvi najčešće shvate koliko je puno truda potrebno da bi se ovdje malo šta promijenilo.
A ova većina, koja mrzi, ne poštuje i ne voli će da vlada svijetom i da kao i Vi širi svoje "znanje" na naredne generacije. 
Ja nisam jedina, nažalost, koja osjeća nepripadnost. Ima nas jakoo mnogo, ima nas previše. A krivac za to ste VI!

Kao mala, mislila sam da želim biti učiteljica. Već sa nekih 14 godina, razmišljala sam o nekoj modnoj kući ili o prof. matemtike. Sa 16 godina, željela sam da studiram elektrotehniku, postanem programer i odem u Ameriku ili Englesku. Sa 18 godina, nisam željela ništa. Upisala sam matematički fakultet, jer su mi rekli da je to najbolji izbor. Poslušala sam "ih". Šta želim danas? Želim raditi "nešto", što će mi omogućiti da putujem. Da obiđem sve zemlje i gradove koje želim. Da sjedim sama na plaži i uživam u mirisu morske vode, i u tišini. Volim mir, sigurnost i jako volim, ljeto i plaže. Možda bih voljela da živim na takvom mjestu, da imam kuću na plaži. Šta ja zaista želim? Još nisam uspjela da shvatim. 
Želim da su mi moja majka, baka i brat blizu. Želim ostati u kontaktu sa svojim prijateljima. Želim biti nezavisna žena. Želim jednog dana imati i svoju porodicu. Da li su to stvarno toliko komplikovane i nemoguće želje?! Ja se iskreno nadam da nisu.
Ne volim fakultet koji studiram, nije mi zanimljiv, nije mi koristan. Želim da se bavim nečim drugim. Ali čim?
Pa, ono što me tješi, jeste činjenica da na ovo pitanje (naslov), ne postoji tačan odgovor.  

Igrom slučaja, sinoć sam uzela mobilni telefon,mog najboljeg prijatelja. Javila sam mu da je telefon kod mene i da će ga dobiti sutra. Nisam imala namjeru da čeprkam po njegovim privatnim razgovorima, ali ipak sam to učinila. Gledala sam u listu dopisivanja i ništa mi nije bilo zanimljivo dok nisam ugledala jedno, meni poznato, muško ime. Ime, jednog mog dobrog prijatelja. Otvorila sam i počela da čitam, .... bla....bla ...bla..., a onda sam počela da se smijem. Njihovi razgovori o ženama:"Kako se treba ponašati u gradu? Koje fore se koriste da bi se smuvala djevojka? isl..". Oni misle da je dovoljno djevojci prići u gradu i reći: Gdje ti je papirić? - Koji papirić? - Onaj iz kog si ispala bombončiću!! (HAhahaha) 
Ne shvataju da djevojke vole da muškarci budu direktini, bez okolišanja i puste priče. Kaže se: "Lijepa si, pametna si i sviđaš mi se!" Samo je to dovoljno da se igra ili nastavi ili završi. 
Koliko god se muškarci trudili da nas shvate, oni ne shvataju da mi žene, stvarno nismo komplikovane već i suviše jednostavne. 

Mnogi me pitaju, kakav je studenstski život, da li uživam u životu isl... Pa sam odlučila da svoje mišljenje, o studentskim životima, podjelim sa vama, čitaocima. Ako si dobar student, koji ide redovno na predavanja i na vježbe, samim tim redovno i učiš onda ti je život smor! Opustiš se jedino vikendom na par sati i to je sve. Ako si loš student, onda ti je studiranje najzanimljivija stvar na svijetu. Ja bih iskreno, na taj način, studirala bar deset godina. :D 
Stalno se lumpuje, pije, izlazi, zabavlja, glupira, ali ima dana kad se sjedi i priča o ozbiljnim temama. Taj život je jako zanimljiv, roditelji šalju pare, a ti ih trošiš na izlaske!!! Zar nisi "ponos" svojih rodjitelja?! 
Ja, vodim dosadno-zanimljiv studenstki život, jer sam našla zlatnu sredinu. Idem na 60% predavanja i sve vježe, imam vremena za kafice,bioskop i šetnje. Često se samo smaram u stanu, gledajući neki film ili seriju ali i to je dio života. Pa, zaključak bi bio: "Prestanite postavljati glupa pitanja!! Studentski život je onakav, kakav ti želiš da bude!"

Ja to ne bih ni nazvala "obrazovanjem" jer to definitivno nije. Kako može čovjek koji je završio poslovno-pravnu srednju školu i pravni fakultet da predaje djeci matematiku i fiziku? Zašto nasatvnici rade i poslije svojih 65 godina? Naša budućnost ovisi o našoj djeci. Ja ne želim dozvoliti da moje dijete, danas-sutra, pohađa takvu školu. Radije bih ga ostavila kod kuće i učila ga sama. Sistem se raspada, politika i političke stranke su se uplele u SVE. Ne možemo birati ni učitelje, ni direktore vrtića, ni načelnika/predsjednika (jer se i to na kraju sve potplati i pobijedi onaj ko ima više para). Mi imamo slobodu govora, imamo pravo glasa, ali samo na "papiru". Jadni smo i bijedni, sjedimo i trpimo i ne radimo ništa. Postali smo masa depresivnih, usamljenih, lijenih go**na. 
Potrebno je da pokažemo koliko nas ima i da pokažemo da imamo mozak. Jer na ovom svijetu živi 7 milijardi, a 5 027 964 političara. Koga ima više? Čista matematika!!!
Da li ste toliko uplašeni da nećete ni da prokomentarišete?! Zar ni ovdje niko ne smije da priča? 

Ako bih rekla da mi se život okrenuo za 360 stepeni, to bi značilo da se vraćam na istu tačku (mjesto), zato smatram da je bolje koristiti izraz 180 stepeni. Sve što je nekad postojalo, od tog dana je prestalo. Nestalo je sve pozitivno u mom životu. Izgubila sam vrlo mnogo, tog dana, ali još uvijek nisam spremna da o tome pišem. Problem je što od tada, pa sve do danas, nisam zavoljela nikog, ni prijatelja, ni poznanika, ni momka, nikog novog ko je ušao u moj život. Samo sam voljela one, koji su u mom srcu bili i prije. Zato, moje misli su se vratile njemu. I dan danas, mislim na njega često, češće nego što bih htjela, ali protiv toga ne mogu. Imala sam momka, pokušala sam zavoljeti nekog drugog, čak dva puta, nije mi uspjelo. 
Danas sam slobodna djevojka, studiram matematiku i pokušavam da počnem ispočetka. Sretala sam ga u rodnom gradu, pozdravimo se, popričamo i nastavimo dalje. On nema djece, usamljen je i nesretan, tako mi bar kažu. Ja ne mogu da znam da li je to istina. Čak, lakše mi je kad vjerujem da je sretan, i da živi život punim plućima. 
Večeras se naša priča završava, kako sam iz dana u dan pisala o nama, shvatila sam da zapravo nikad ništa između nas nije ni bilo. Ali zaista, apsolutno ništa, sve je to bio plod dječije mašte. 

Da, koliko god to nekad glupo i besmisleno zvučalo, život uvijek ide dalje. Nastavlja da teče svojim tokom. 

Počeo je treći srednje, učenje, rano ustajanje, kasno dolaženje, gledanje filmova i spavanje. Petkom bih odmarala sa svojem drugaricom uz naše serije, a subotom bi izlazile u grad. I tako sam saznala, da moj "bivši"  radi u diskoteci gdje svi mi izazimo. Nije mi smetalo, pozdravila bih ga i produžila dalje... Vodila bih računa da ne budem u dijelu koji on poslužuje. Često se znalo desiti da baš slučajno zamolim njega da mi nešto donese. Falio mi je. To je bio jedini vid naše komunikacije.. Čula sam priču da njegov najbolji prijatelj (od cure brat) više ne priča sa njim, nisam znala zašto, ne znam ni danas. U aprilu su se vječali, ja sam tu večer bila u gradu, plesala i zabavljala se sa svojim društvom. Odlučila sam, tog dana, da je vrijeme da ga zaboravim i nastavim dalje... i tako je i bilo do 25.06.2014.